Godine se ne broje, ni bore
ni gromovi što su udarili
u nama ostat će samo zore,
i trag dobrote-za tim se žali.
Grad što sunce I nebo grle,
i ruke koje ne znaju više,
toliko slicnosti u njima slutim
dok se u očima skupljaju kiše.
Dani u tvome zelenom hladu
zagrljaj što me čuva I štiti
tvojim će korenjem klijati život
a nas već odavno neće biti.
Na istoj smo zemlji začeti,
i vraćamo joj se na kraju,
isti su vjetri nas lomili
iste nas zvjezde znaju.
Godine se ne broje, ni bore
Samo Bog pamti vječite mijene
plime I oseke uvjek su more,
a bor I covjek tek uspomene.
Margit Antauer
No comments:
Post a Comment